Za početak da se vratim na početak. Zašto sam se uopće latio gitare, krenuo pisati pjesme, a poslije ih urlati u mikrofon. Mislim da je najveći razlog bio samoća uzrokovana prečestim selidbama. Moji su roditelji, naime, smatrali da se klinci svugdje dočekaju na noge. Tako sam se na početku srednje škole našao u kući na brdu. Tamo sam samoću položio s pet.
Gramofon se non-stop vrtio. Slušao sam sve, od Yu-rocka, preko američkog folka, heavy metala, gospela, bluza do punka. Ali sad, kad gledam, što je ostalo od tih silnih albuma, vidim da su to mahom veliki pjesnici. I tad sam, očito, najviše cijenio, one koje su znali s riječima, koji su pričali priče u kojima sam se mogao prepoznati, koji bi mi dali osjećaj pripadanja njihovom plemenu čak tamo na brdu, na kraju ulice, na debeloj periferiji. Ideja da neki ljudi mogu uzeti samo gitaru u ruke i snagom riječi i melodije oživjeti cijeli svemir likova, a onda ih odvesti od kolijevke do groba u tri, četiri minute, potpuno me fascinirala. Htio sam biti takav tekstopisac, storyteller, sažet i ubojit. Paralelno sam počeo voditi dnevnik. Prije spavanja bih naškrabao što mi se taj dan dogodilo. Bilo je tu puno patetike i velikih riječi kao što srednjoškolskim dnevnicima i priliči, ali ponešto je bilo stvarno dobro, pa se našlo na Džinovskom albumu koji je svima nama u Hladnom pivu promijenio život, a mene katapultiralo u tekstopisce.
Napisao sam od tada još puno pjesama, nisam ih nikad brojao (to je rezultat nekih mojih voodoo strahova) pa ću lupit da ih imam cirka 150. A ove godine ću to svojim drugim solo albumom proširiti za još desetak pjesama.
Tih desetak pjesama ću posvetiti velikim pjesnicima rocka, folka, countrya i bluesa i svom prvom autu, prvoj curi, prvom bendu, prvom uspjesima i porazima. Ako ste spremni za mali walk down memory lane, jump in, što bi ono rekli, Bruce, Dylan, Cash i ostala bratija.